Moje je najveće zadovoljstvo kad izađem pred punu terasu ljudi i pitam ih da li su uživali, na što svi ustanu i počnu pljeskati. I sad se naježim kad se sjetim. To je za mene vrhunac kulinarstva.

Zima se približava, ali ni velebitska bura koja puše prema Vinjercu ne ometa raspoloženje. Edi Gregurić dočekuje vas kao iskusni kapetan koji vas mora promotriti dok ulazite na njegovo područje. Ali onoga trenutka kad ste stupili na kamenu oazu terase ili unutrašnjost konobe, potpisali ste njegovu licence to feed i prepustili se ne samo enogastronomskom užitku nego i njegovoj kreaciji opuštene atmosfere. Zimi počinje njegovo draže doba godine, za gušt. Prestaje doba kada (ponajprije zbog stranaca) postoji meni. Počinje razdoblje kada nudimo što sam taj dan ulovio, koje sam namirnice dobio. Četrdeset mjesta u konobi očekuje goste. Edi ih prima kao u gastronomski hram koji za njima zatvara vrata. Kreću enogastronomski sljedovi, atmosfera se zagrijava, spajaju se stolovi. Vrata su zatvorena (zatvorim vrata i kažem da smo popunjeni, a zato i postoje rezervacije!), nema novih uljeza koji ne bi prihvatili dostignuti stupanj raspoloženja. Zato volim zimu, jer se gostima mogu maksimalno posvetiti.

S Edijem imate osjećaj nadmetanja snage, na ruku. Ako uspijete izdržati prve nalete i niste poklekli, možda ćete steći povjerenje i čuti rijetko ispričane priče. Veliki sam ljubitelj kuhinje. Bio sam prisiljen kuhati od malih nogu, jer su roditelji radili u Zadru, a ja sam bio sam u Vinjercu. Nisam želio biti na pomfritu i jajima, pa sam počeo kuhati. Kad sam postao malo bolji, kuhao sam prijateljima i znancima. Svakoga sam pitao što iskreno misli o jelu, da li mu nečega nedostaje. Razgovarao sam s raznim kuharima i slušao njihove savjete, te u skladu s time nadograđivao i mijenjao svoja jela. Budući da sam šesnaest godina bio pomorac i dugo bio i u Španjolskoj, to je utjecalo na moju kužinu.

Odlučio je otvoriti konobu na nagovor prijatelja, koji su ga uvjeravali da je stvarno šteta da ne otvori nešto kad tako dobro kuha. I tako smo moja obitelj i ja krenuli u izazov te se preselili iz Zadra u malo mjesto Vinjerac jer sam ovdje naslijedio nekretninu od djeda. Prije sedam godina otvorili smo konobu, koju sam izgradio vlastitim rukama, skupljanjem i klesanjem kamena, zapravo misleći tada da nama radim kućicu. Otpočetka nam je cilj bio da budemo potpuno drukčiji krenuvši od osoblja, preko serviranja, tanjura te same hrane. Moju kužinu bih opisao kao neobičnu i ukusnu kombinaciju dalmatinske i španjolske. Kužina je za mene svetinja i uživam kad kuham. Namirnice moraju biti svježe, posebno riba. Imam sjajne dobavljače zdrave, prirodne hrane sa sela. Povrće je iz našega kraja, domaće. Nudimo samo sezonsko povrće. Strastveni sam ronilac i iskoristim u svojoj kuhinji i ono što izronim, čak i kamen – od kamena se može napraviti dobro jelo.

Edi nije ljubitelj mesa. Na meniju ima samo vrhunsko meso poput bifteka, po čemu su poznati. Ćevape i ražnjiće ne pripremaju, jer to nije u skladu s njegovim načelima. Dnevna ponuda diktira što će biti na meniju. Konoba je specifična po tome što nema ponavljanja jela. Želim gosta poštedjeti da mora razmišljati koji je bolji tanjur, prvi ili drugi. Gostu se pokažu namirnice i on izabere koje želi prije pripremanja. U drugim restoranima rijetko imate priliku gledati kako vam se priprema riba ili škamp kojeg ste izabrali.

Teško je nagovoriti Edija da navede jela koja priprema, a još teže najdraža. Ne samo kao otac kojem je nemoguće izdvojiti najdraže dijete, Edi ne želi da gosti počnu dolaziti tražeći isto jelo, čime bi mu pokvarili gušt kulinarske improvizacije. No iza svega ipak stoji minuciozna organizacija kuhara improvizacije, koja uključuje suprugu Mariju i skladnu poslugu što se nije promijenila u ovih sedam godina.

Autor: Albert Donsky

Fotografije: Damir Fabijanić

Original post: http://www.iceipice.hr/hr/clanak/gust-kuharske-improvizacije